Sjediti pored izlaza u slučaju nužde

Nedavno sam na Vašaru ideja čula zanimljivu priču. Kaže Dženana Hrustemović kako je zbog svoje visine uvijek željela da prilikom leta avionom sjedi pored izlaza u slučaju nužde, no nikako joj nije polazilo za rukom da dobije to mjesto sa najviše prostora za noge. Do jednom. Sva sretna se napokon udobno zavalila, kad joj je prišla stjuardesa i objasnila joj da je njena odgovornost da u vanrednoj situaciji otvori vrata i pobrine se za ostale putnike. Odjednom joj se to mjesto više i nije toliko sviđalo, zapitala se da li je to previše za nju. Poenta ove priče je bila da se svako od nas zapita da li je spreman i sposoban da sjedi pored izlaza u slučaju nužde (odnosno da li je u stanju da se nosi sa odgovornostima pozicije koju preuzima u ovom ili onom trenutku života).

Ja recimo nikad nisam pretendovala na mjesto pored izlaza za slučaj nužde., ni u bukvalnom ni u prenesenom značenju. Uglavnom ne želim da preuzmem veliku odgovornost, jer znam da ima neko sposobniji, pametniji, odgovorniji, bolji od mene. Nije da se smatram nekompetentnom da otvorim vrata (i što sam starija uviđam da ne postoji mnogo stvari koje su komplikovanije od toga zadatka), nego me obično koči ono šta ako. Šta ako se zbunim, šta ako mi bude muka, šta ako počnem paničariti, šta ako ne budem imala snage; šta ako pogriješim, šta ako ne ispadne kako treba, šta ako sav moj trud ne bude dovoljan?

I znate šta se uglavnom desi? Odgovornost preuzmu ljudi koji su mnogo manje pogodni za dati zadatak, ponekad čak i potpuno nesposobni. Na stranu što mislim da su neodgovorni (pa zaboga, kako možeš pristati da budeš odgovoran za živote 100 putnika aviona a nisi ni pogledao kako ćeš otvoriti ta vražija vrata?), nego što na kraju i moj život završi u njihovim rukama. A zašto? Zato što sam ja kukavica! U prenesenom značenju, ja bih rekla da je veoma veliki procenat problema našeg društva uzrokovan ovom pojavom (i psihologija je ovo odlično opisala, samo ne mogu da se sjetim imena sindroma, ako neko zna, molim neka javi :)).

Prije nekoliko mjeseci, prilikom jedne od sesija preslagivanja životnih prioriteta, odlučila sam da se promijenim. Ne da postanem neodgovorna i nesmotrena, ali da preuzimam više odgovornosti. Počevši od onoga čime sam u vlastitom životu nezadovoljna. Da sam out there, pa šta bude. To je proces - još uvijek zapinjem, često tapkam u mjestu, ponekad odem i par koraka nazad, ali nadam se da će, kad se jednom podvuče linija, biti evidentno da smo u makar malo boljoj poziciji nego ranije - i ja i društvo na koje pokušavam da utičem.

Danas kad sam ušla u avion na mome mjestu je sjedila neka djevojka. Stjuardesa me upitala da li bi mi smetalo da sjednem na mjesto pored izlaza u slučaju nužde. Odgovorila sam da radije ne bih (to mi se još uvijek činilo kao prevelika odgovornost). Čak sam natjerala djevojku da se premjesti negdje drugo. I sva sretna napokon sam se udobno zavalila na svoje sigurno mjesto, kad mi je ponovo prišla stjuardesa i objasnila da pošto je red pored izlaza u slučaju nužde ostao prazan, moja je odgovornost da u vanrednoj situaciji otvorim vrata i pobrinem se za ostale putnike. :) 

Ponekad je čovjek slijep na Znakove sve dok ga neki od njih ne mlatne posred čela. :) Sigurna sam, odlučimo li preuzeti odgovornost za otvaranje vrata za slučaj nužde, ostala vrata će se početi otvarati sama.