Sarajevo Startup Incubator

Sjećate li se kako je teško naći prvi posao? Da bi dobio posao moraš imati iskustvo, a da bi stekao iskustvo, moraš naći posao. Slično je sa startupima - da bi napravio dobar startup moraš poznavati ljude iz biznisa koji ti mogu pomoći, a da bi ih upoznao, moraš imati firmu iza sebe. Dobro, možda malo karikiram, ali realno - za nekoga ko ima super ideju i želi pokrenuti startup, ali radi to prvi put, sigurno da je bolje da ima mentore, savjetnike i ponekog anđela. :)

Čačkam nešto po netu o startupima i naletih na TStartup - slovenački startup inkubator. Telekom Slovenije napravio je genijalnu stvar: okupio je mentore da za 4 mjeseca postave na noge mlade startup timove. Takmičit će se za nagradu od 30.000 EUR, a osim toga, svi će imati priliku da se predstave lokalnim investitorima. Nije da Telekom Slovenije nema svoje interese tu, ali ja na to gledam kao na win-win-win projekat.

Ima takvih po svijetu mnogo. I po regionu. Ali eto ovaj me nagnao da napišem post.

Ako proguglate o poslovnim inkubatorima u BiH, mogli biste se iznenaditi. Ja sam prvo mislila da postoji samo jedan, onaj SERDA-in za koji sam čula još prije 5 godina. A onda počnu iskakati iz paštete, postoji čak i neka Mreža poslovnih inkubatora u BiH. Zapita se čovjek zašto onda nemamo više poduzetnika? Zašto se ti poslovni inkubatori ne promovišu tako da svi koji požele otvoriti vlastitu firmu automatski ne idu prvo kod njih umjesto da se sami bore? No to je neka druga tema.

Jedini poslovni inkubator koji po mom mišljenju odskače i čini se da ide u korak s vremenom je Inovation Centre Banja Luka. Šuška se da se nešto pravi i u Sarajevu, željno očekujem da vidim kako će to biti koncipirano. 

Kad su u pitanju startupi, pozitivna stvar je da je početni trošak da bi se potvrdio MVP skoro pa minimalan. Onda, zašto ne napraviti startup inkubator / akcelerator / inovacijski centar / možda čak i tehnološki park kod nas? Startup Weekend Sarajevo je pokazao da postoji interesna grupa, kvalitetne ideje, stručnjaci različitih profila koji su voljni biti mentori, pa čak i poneki investitor. U svakom slučaju sve ono što bi se moglo nazvati startup scenom. 

Ono što bih ja voljela vidjeti što prije su neka mjesečna okupljanja za razmjenu znanja, iskustava i ideja, a ko zna kuda bi nas to dalje moglo odvesti. Generalno mislim da nam kao društvu fali malo više saradnje, otvorenosti i međusobne komunikacije, jedna zajednička vizija i cilj do kojeg je moguće doći samo ako se udružimo i prerastemo svoje male lične interese.

Imam jednu ideju

Imam jednu ideju. Zapravo tri. Zapravo jednu.

***

Wow, bilo je super biti dio Startup Weekend-a! Šteta što ovakvih događaja nema više. A zašto ovakvih događaja nema više? 

Vjerovatno je uvriježeno mišljenje da nema dovoljno zainteresovanih. Pa dobro, startup scena u BiH se tek rađa na neki način. Ovo je dobar početak.

Ali postoje druge vrste biznisa koje su mnogo razvijenije kod nas, zašto nema ovakvih događaja u tim sferama? Da li bi bilo teško organizovati jedan interaktivan i toliko konkretan seminar za neki drugi tip poduzetništva? A zašto bi to bilo teško?

Dobro, realno, pokrenuti firmu koja nije startup i nema veze sa softverom ipak se ne može za jedan vikend. Ali možda bi moglo za par mjeseci?

Hm, zanimljivo, samo onda bi se forma morala razlikovati od ovih nabrijanih IT varijanti. Kako bi bilo napraviti školu koja bi se sastojala iz predavanja i mentorskih sesija jednom sedmično po par sati, sa domaćim zadacima?

Za koga? Nekoga ko bi volio da otvori firmu a ne zna kako. Nekoga ko ima ideju, konkretnu i opipljivu. I nazire viziju, samo mu treba malo pomoći u njenom uobličavanju. Nekoga ko može za nekoliko mjeseci to pretvoriti u pravu firmu. Mali poduzetnici?

Ko bi držao predavanja i vodio radionice? Ko bi bili mentori? Ljudi koji se bave finansijama, računovodstvom, marketingom, brendiranjem, PR-om, pravnici koji mogu objasniti zakonske regulative. Uspješni mali poduzetnici koji bi podijelili svoja iskustva.

Šta bi bio rezultat? Konkretni, realni i čvrsti temelji za otvaranje firme. Uz bonus nagrade u uslugama koje bi partneri projekta ponudili za najbolje.

***

Na jednom skupu od nas nekih desetak započela je razmjena korisnih ideja. No jedna je osoba svaku od njih nasilno ugušila sistematskom demotivacijom.  

Ja mislim da bi trebalo. - To je nemoguće. 

Ja bih to ovako. - Ma ti si lud, niko to nikad nije uradio na taj način. 

A šta mislite da uradimo ovo? - Ne sanjaj, možda da si negdje vani, ali kod nas nema šanse.

Baš sam sita te hrnočne apatije i kuku-lele-jadni-mi stavova!

Kad god neko od nas skupi hrabrosti i zausti da progovori o nekom svom snu, nekoj želji, cilju koji se rađa, naznaci ideje koja bi donijela pozitivnu promjenu - obavezno se nađu dežurni demotivatori koji ubiju svaku volju u njemu. Zašto to radimo jedni drugima?

I mnogo bitnije pitanje - kako napokon zaustaviti taj začarani krug? 

Sve je moguće, samo moraš vjerovati u to.

Ko neće nađe izgovor, ko hoće nađe način.

Niko nije rekao da će biti lako, ali ja ti kažem da će vrijediti truda.

Iako istiniti, ovakvi citati očito nisu dovoljni. Vjerovatno nam je potrebno više pozitivnih primjera. Konkretnih i opipljivih. Da možemo udariti kontru.

Nije tačno, ja poznajem osobu koja je to uspjela.

Jesi li čitala onaj članak o čovjeku koji je imao sličan problem ali ga je riješio tako i tako?

Šta je to vani drugačije? Pa mi imamo sve, samo nam treba volje. Evo ti primjer.

***

Vidi koliko se nekih mini biznisa pojavilo na ovom fejsu. Ručni radovi. Kolači. Dizajnerske điđe. Kreativni kursevi. Specijalizirane trgovine. 

Ali vidi kako su ovdje loše fotografije - sa dobrom promocijom sigurno bi proizvodi izgledali mnogo privlačnije. Mislim da bi se mojoj prijateljici koja se upravo porodila baš dopala torta od pelena, šteta što je dostava iz Bihaća tako skupa. A ona mi žena nikad nije odgovorila na poruku u kojoj sam je pitala koliko koštaju kalupi u obliku srca i može li mi nabaviti roza boju za kolače, a baš sam to htjela kupiti na vrijeme za rođendan.

Pitam se zašto te žene, ako su već odlučile da se bave poduzetništvom, ne podignu to na jedan viši i bolji nivo? Možda ne mogu da se snađu? Ne znaju kako? Možda su probale s tim poslom eto reda radi, a u suštini ne vjeruju u sebe i ono što rade?

***

Imam jednu ideju koja polako prerasta u viziju. Još uvijek mutnu doduše, ali razbistrava se. 

Imam jedan cilj. Veliki. I mnogo malih, a velikih. Nemam pojma kako ću do njih. Ali ću pokušati.

Napravila sam prvi korak. Nazirem drugi. Treći me straši. O četvrtom ne smijem ni da razmišljam. Ali koračam.

Šta je meni sve ovo trebalo? :)

Sigurnost djece na internetu

Prošle subote sam po drugi put kao predavač učestvovala na seminaru pod nazivom Sigurnost djece na internetu u Nahli. Veoma me razočarao slab odziv roditelja, ali me zato jako pozitivno iznenadio interes nastavnog kadra, te studenata i srednjoškolaca. 

Pored odličnih ocjena u evaluacijama koje mi daju nadu da su polaznici naučili nešto korisno, uspostavljanja kontakata i nekoliko opcija saradnje na sličnim seminarima, među veće uspjehe ubrajam činjenicu da smo uspjeli da podstaknemo ljude na dijalog, što je obično najveći izazov kad su ovakvi seminari u pitanju. To je otkrilo goruća pitanja.

Zašto su roditelji danas nezainteresovani za informatički odgoj djece? Prije svega, vjerovatno jer veliki broj njih nije svjestan problema koji nastaju neadekvatnim korištenjem tehnologija ili se jednostavno boje da tim tehnologijama nisu dorasli. Gospođa Mirsada Hadžić, koja je obradila psihološki aspekat teme, istakla je jednu vrlo zanimljivu pojavu: danas se po prvi put u historiji čovječanstva dešava da su djeca u nečemu pametnija od roditelja, da su ih prerasli umjesto da od njih uče.

Kako motivisati roditelje da uče a zatim i podučavaju svoju djecu pravilnom korištenju računara i interneta? Teško. :D Ali zajednički zaključak je da ključnu ulogu u tome mogu i moraju odigrati škole. Stoga je odlično što postoji tolika zainteresovanost nastavnika i samih učenika za ovu temu.

Ko se sistemski trudi na ovom planu? Neke organizacije su imale kratkoročne projekte slične ovom Nahlinom seminaru. Postoji web sajt koji je također finansiran kroz NVO sektor, ali ne znam koliko je on koristan jer se radi o statičkoj stranici. Država? Još ništa konkretno. Navodno da postoji odsjek policije koji se bavi kriminalom na internetu, sa akcentom vjerovatno na dječiju pornografiju i pedofiliju. Bilo bi zanimljivo to malo više istražiti.

No nije se sve zadržalo na priči o sigurnosti. Razmišljali smo i mnogo šire.

Neke od ideja / sugestija koje su došle od polaznika ili nas predavačica svakako bi vrijedilo više razraditi:

• računar u funkciji djece sa posebnim potrebama
• afirmativno korištenje interneta (primjeri, projekti, radionice)
• djeca u virtuelnom okruženju - analiza stanja u vrtićima i školama

Završit ću sa dvije misli o odgoju i razvoju djece koje bi nam konstantno trebale biti na umu kada se bavimo temom interakcije djece i informacijskih tehnologija bilo koje vrste.

Ovisnost se sprječava umjerenošću, a umjerenost se vježba prekidanjem aktivnosti. Ovo se konkretno odnosilo na sve rašireniji problem ovisnosti o internetu, no može se primjeniti na štošta.  

Struktuiranje vremena se treba učiti već u predškolskom uzrastu. Samo tako ćemo imati društvo pojedinaca koji u odrasloj dobi znaju da organizuju svoj život i koji su sposobni da preuzmu odgovornost. 

B&H Design Week

Hmm, mislila sam da će ovo biti lakše. :D Teško je pisati ozbiljan blog. :D A zapravo, zašto mora biti baš toliko ozbiljan. Idemo se igrati, pa ćemo skupa naučiti u kojem smjeru i na koji način želimo idejificirati. :)

Jučer sam na Diplomatskom bazaru otkrila Designgoods. Brend me oduševio: kvalitetni proizvodi, koje su dizajnirali umjetnici sa Akademije, koje izrađuju ljudi sa fizičkim oštećenjima, od materijala koji osim što su oku ugodni imaju i vrlo praktična svojstva; upakovani su u šarmantne priče o Muji i Fati, bureku i tufahiji, endemskim životinjama. To je ljudi moji social design u svom najčistijem obliku. I to kod nas!

Odmah sam to povezala sa sjećanjima na Dutch Design Week i sve što sam tamo vidjela prije par mjeseci. Mislim da će vam biti vrlo interesantan tok misli koji je potekao poslije toga.

Da li ovi ljudi učestvuju na ineternacionalnim izložbama kao što je Dutch Design Week? Stranci bi to sigurno cijenili.

Zašto opet stranci? Mora li sve naše prvo cijeniti stranac pa tek onda mi sami? Koliko li je još ljudi kao ja, koji bi prepoznali vrijednost ovakvih stvari? Nadam se poprilično. Na kraju krajeva, ako će i biti stranci, zašto da mi idemo kod njih? Zar nije bolje da ih dovedemo kod nas?

Koliko li još ima ovakvih brendova u Bosni i Hercegovini, a da ja ne znam za njih? Jeste da sam se tek nedavno zainteresovala za socijalni dizajn i dizajn uopšte, ali već sam ih otkrila nekoliko!

Zašto ne postoji B&H Design Week? Koliko je teško organizovati tako nešto? Da li bih ja to mogla? :D

Koja li je priča one industrijske zgrade sa simpatičnim krovovima koju sam upravo vidjela prvi put prolazeći pješke pored Klasovog silosa? Ona bi bila savršena za tako nešto, kad bi se malo obojila. Još uvijek ima Vaso Miskin hala koje su nedovoljno iskorištene. Ili cijeli onaj kompleks u Hrasnici, sad nikako ne mogu da se sjetim kako se zove. Zašto bi Philips-ove hale u Eindhovenu bile išta zanimljivije od onih naših nekadašnjih giganata? Ok, Philips i danas postoji, ali hala je hala, a i naše hale imaju historijsku vrijednost. 

Upoznala sam super curu koja je organizovala Sarajevo Startup Weekend, svakako smo dogovorile jednu brainstorming kafu, možda joj se svidi ideja?

Ovdje ću stati. Zasad.

Pridružite se kad god poželite. Nisam ovo zamislila kao monolog. :)