U sjeni socijalnog buđenja kroz demonstracije pred Parlamentom, prošle je sedmice u Sarajevu održan još jedan
događaj, koji će dugoročno možda imati i više uticaja na promjene u društvu. Iza fanki imena
Vaša(r) ideja krije se nešto veliko,
note my words. :) A ovo je moj sažetak i utisci (na
web stranici Udruženja Plus, koje je organizator, biće dostupni i video snimci, ako nekoga zanimaju).
1.
Karmen Lončarek pričala je zašto radi besplatno. Odličan naslov, odličan nastup. Iako se lično bavim besplatnim radom otkad znam za sebe, kad bi me neko upitao zašto, imala sam kao odgovor samo neke duhovno-emotivne spike. Karmen je to objasnila na način koji je super sjeo mom inžinjerskom mozgu. Motivacija za dobrovoljni besplatni rad je, kaže ona, u slijedećem:
- sloboda izbora
- intrinsički zanimljivo (ako ne znate značenje ove riječi, proguglajte ga, ja sam ga naučila prije tačno 3 godine, evo utefteriću da napišem jedan post mahsuz o tome :))
- osjećaj važnosti
- oceanski osjećaj (osjećaj pripadanja)
Dobrovoljni besplatni rad je znak odraslosti. Definicija odrasle osobe je: osoba koja je u stanju brinuti o drugima a da na to nije prisiljena. Hvala Karmen što ste to tako divno sročili!
Karmen je spomenula također kako je čiko koji je prvi nacrtao mapu metro linija na način da nije vodio računa o udaljenostima stanica, nego je razmišljajući praktično izumio mape koje su čitljive i koje svi danas poznajemo (radi se inače o mapi londonske podzemne željeznice), 30 godina uvjeravao nadležne da prihvate takvu mapu. Za to nikada nije dobio finansijsku naknadu, no pouka je u nečemu sasvim drugom, barem iz mog ugla: besplatni dobrovoljni rad često podrazumijeva borbu sa vjetrenjačama, jer su njegovi plodovi obično ispred svoga vremena. Dakle, otprilike suck it up and don't give up.
Tema za dalje razmišljanje i istraživanje: kooperativna evolucija. Zanimljivo da sam i sama prošavši svoj put besplatnog dobrovoljnog rada došla upravo do razmišljanja o kooperaciji kao potencijalno najboljem načinu društvenog napretka (o čemu ćete također uskoro čitati više, jer kuha se jedan projekat na tu temu). Od Karmen čuh da već postoji čitav pokret u svijetu koji zagovara isto (i ne odnosi se samo na wikipediju :)). Mislim da će uskoro ići nova narudžba sa Amazona. :)
2.
Valentina Mindoljević pričala je o važnosti društveno korisnog rada u obrazovanju. Ni ovo za mene nije nova tema, ali me iznenadilo (pozitivno, naravno) da neko u našoj državi primjenjuje pristup o kome je ona govorila. Počela je svoje izlaganje pitanjem: Nastavnici, kakvi ljudi treba da izađu iz srednje škole da biste vi rekli da ste uspjeli u svome poslu? Znate koji je njen odgovor? Dobri i saosjećajni ljudi. :) Ne naučeni, samouvjereni, znanjem potkovani, uspješni. Samo dobri i saosjećajni! U čemu, u kome je onda problem? Odgovor se sam nameće - u nastavnicima. U društvu! Vaša(r) ideja je pogodio u sridu!
Valentina je govorila o iskustvenom učenju kroz 4 faze:
- iskustvo
- refleksija
- apstraktni koncept
- aktivno eksperimentisanje
Ja sam, a šta bih drugo, to opet povezala sa inžinjerskim pristupom problemima (tj. izazovima :)), a koji se može primjeniti na sve što se u životu radi. Nema potrebe za štrebanjem, uči se radeći, zatim se razmišlja o tome šta se može bolje, na osnovu toga se napravi koncept za dalje, to se sprovede u djelo, i tako u spiralu (nije u krug, jer se ne ponavljaju iste stvari nego se napreduje :)). Za mene je to u isto vrijeme i Islam. Sve je povezano. :)
Oduševio me primjer koji je Valentina navela, kako učenici u
školi u kojoj ona radi nemaju ekskurziju nego projektnu sedmicu, pa su tako 2012. godine učenici odabrali da odu u Srebrenicu i naprave kuću jednoj porodici (prikazali su nam i video o tome, ako neko ima link molim neka pošalje, video odlično pokazuje koliko je to iskustvo bilo korisno za učenike). Odmah sam se sjetila nedavnog
članka koji je oduševo regiju, o maturantima koji su donirali novac u humanitarne svrhe umjesto da kupe skupu odjeću za maturu (
guglanjem možete naći informacije o još sličnih inicijativa).
Tema za dalje razmišljanje i istraživanje: experiential education i kako ga primjeniti u vlastitom životu, te kako proširiti takve projekte među mladima.
3.
Nihad Čengić govorio je na temu Čiji je grad? Na momente nisam bila sigurna kuda izlaganje uopšte vodi, ni da li on to priča nama ili samome sebi, a onda sam shvatila da čovjek govori i o arhitekturi i filozofiji življenja, i o gradu, i o sebi i o nama svima.
Arhitektura je za mene uvijek bila crtanje i geometrija, neka studentarija sa onim velikim tubama u kojima nose svoje čarolije na koje su oči potrošili crtajući ih noćima i neki čike arhitekti sa svojim projektantskim studijima. Gospodin Nihad mi je pokazao kako i arhitektura može biti poezija, kad je neko arhitekta s dušom.
A kad smo kod duše, ja sam gradove uvijek dijelila na obične i one sa dušom. Ni sada ne znam objasniti šta je za mene ta duša grada, ali čim dođem u neki grad prvi put, jednostavno znam da li je on ima ili nema. Nešto što sam čula u ovom izlaganju dovelo me bliže spoznaji o duši grada. Kaže gospodin Nihad: Grad su njegovi ljudi. A poznajemo ljude - oni su različiti, možda su zato i gradovi različiti. Dobro, svjesna sam bila toga i prije, no grad su ne samo ljudi koji u njemu žive sada, nego i oni koji su ga nastanjivali prije nas i ostavili svjedočanstva o tome. Eto to je, donekle, duša grada.
Navešću još dva citata, i ostaviti ih bez objašnjenja. Jer ćete ih razumjeti, ili nećete. Simple as that. :)
Rastuća je svijest da ekonomija ne može biti mjera svih stvari. Nije rastuća, ali jeste istina.
Značenje je nešto što je sakriveno, ono se ne vidi nego se otkriva. Boje, slike, mirisi, značenje. Tako i Sarajevo, ono ima svoje značenje. Ono je tu, samo se uspavalo. Ono se već sada mijenja ali mi to ne vidimo. Mi smo malo nezadovoljni, ali značenje je tu. Samo ga treba opet naći.
4.
Dženana Hrustemović me dotukla. Na pozitivan način. Ono kad te preplavi oceanski osjećaj, svrhe, smisla, pripadanja i toga da ti neko potvrdi ono do čega si i sam došao lutajući po bespućima. Dobro, malo karikiram, ali žena je to fenomenalno objasnila.
Prvo, saznala sam da i ja spadam u Me generaciju. Khm. Ali hajde, makar sam još mlada znači. :D
Drugo, saznala sam da sam ja odgonetnula ono što se zove karijera 21. stoljeća ili proteanska karijera. Yay! A to vam ga dođe slijedeće:
- osjećaj samoefikasnosti: Ja mogu i ja želim.
- osjećaj unutarnje kontrole: Ja sam ta koja je odgovorna za ono što mi se dešava.
- spremnost na prihvatanje rizika i izlazak iz zone ugodnosti: Nema razvoja unutar zone ugodnosti.
Bio je tamo i jedan slajd gdje su pobrojane sve razlike između tradicionalne i proteanske karijere, koji baš baš želim da okačim na zid da ga pokažem svakome ko me ubuduće upita zašto sam dala otkaz na dobro plaćenom radnom mjestu i zašto mijenjam karijeru u tridesetoj (i možda ću još koji put :)).
Ne ostadoh do kraja predavanja, ali za dalje istraživanje sam utefterila sam termin proteanska karijera.
I da, jedna simpatično prepričana epizoda s poukom, parafraziram: Pošto sam ja visoka žena, uvijek sam zavidjela ljudima koji dobiju mjesto pored izlaza iz aviona. I onda, jednom se dogodi da ja nekim čudom dobijem to mjesto, niko nije bio sretniji od mene. A onda mi je prišla stjuardesa i pitala me da li sam sigurna da želim da sjedim na tom mjestu, jer to znači da ukoliko se nešto dogodi, ja ću biti odgovorna da pomognem ostalim putnicima da sigurno izađu iz aviona. E tu sam se prepala. Nikad nisam pažljivije slušala ona dosadna uputstva koja stjuardese daju prije polijetanja, čak sam pročitala i ona na papiru. :D (Predlažem da ovaj dio obavezno pogledate čim bude dostupan video, parafraziranjem ga nisam ni blizu dočarala.) Što će reći da sve ima svoju cijenu, pa bi se svako od nas trebao zapitati da li je spreman platiti. A onda, i ako jeste, i ako nije, biti sretan. Eto tako ja to vidim. :)
**
Ko je pročitao do kraja, nek se prijavi za nagradu. :D Šalim se, nadam se naravno da vam je nagrada u inspiraciji koju ste eventualno dobili za nova promišljanja.
