Kad žene odluče da ulože u budućnost

Mjesto radnje: Ohridsko jezero.
Vrijeme radnje: tri dana jedne čarobne tople jeseni.
Tema: Invest for The Future # Talent 

**

Zamislite jednu salu za fensi konferencije sa fensi stolovima prekrivenim bijelim stoljnjacima. Na fensi stolovima detalje u obliku crvenih zastavica i jabukica koje pričaju priču o strasti, ljubavi i zajedništvu žena.

Zamislite u toj prostoriji stotinjak žena iz raznih krajeva Istočne Evrope, kako sjede za stolovima u grupicama. 

Parlamentarka iz Crne Gore. Poslovna žena iz Azerbejdžana koja vodi internacionalnu biznis zajednicu. Vlasnica fabrike kolača iz Srbije. Direktorica biznis web portala iz BiH. Učiteljica iz Hrvatske. Trenerica zatvorskog osoblja iz Rumunije. Pomoćnica direktorice Mreže zemljoradnika Gruzije. Grupa žena koje su osnovale Mentorsku Mrežu Makedonije. Estetska konsultantica. Društvena poduzetnica. Nastavnica matematike i fizike. Predsjednica udruženja žena koje prodaju ručne radove. Psihologinja. Fotografkinja. Profesorica ekonomije na uglednom univerzitetu. Prva Makedonka na Mount Everestu. 

Zamislite da se za svakim stolom odvijaju uporedne sesije po 30 minuta u kojima se ove žene međusobno podučavaju vještinama. 

Kreativnost. Marketing. Neverbalna komunikacija. Ideje. Prodaja. Umrežavanje. Liderstvo. Storyboarding. Podučavanje. Vizija. Odnosi s javnošću. Aktivno slušanje. Javni nastup. Tehnologija. Čak i joga. :)

Možete li osjetiti tu koncentraciju pozitivne energije?

Zamislite neformalna druženja nakon napornog rada (i zbilja mislim napornog, osmosatnog rada - potpuno nekonvencionalno za konferencije). Šetnje do kasno u noć, ispijanje čokolade i čavrljanje o različitostima i specifičnostima, ali i onome što nas sve veže. Postavljanje temelja kvalitetnim prijateljstvima.

***

Zamislite sada da ovo repliciramo lokalno. :)

Seden Anlar i pjesma koju je komponovala u toku konferencije :)

Sjediti pored izlaza u slučaju nužde

Nedavno sam na Vašaru ideja čula zanimljivu priču. Kaže Dženana Hrustemović kako je zbog svoje visine uvijek željela da prilikom leta avionom sjedi pored izlaza u slučaju nužde, no nikako joj nije polazilo za rukom da dobije to mjesto sa najviše prostora za noge. Do jednom. Sva sretna se napokon udobno zavalila, kad joj je prišla stjuardesa i objasnila joj da je njena odgovornost da u vanrednoj situaciji otvori vrata i pobrine se za ostale putnike. Odjednom joj se to mjesto više i nije toliko sviđalo, zapitala se da li je to previše za nju. Poenta ove priče je bila da se svako od nas zapita da li je spreman i sposoban da sjedi pored izlaza u slučaju nužde (odnosno da li je u stanju da se nosi sa odgovornostima pozicije koju preuzima u ovom ili onom trenutku života).

Ja recimo nikad nisam pretendovala na mjesto pored izlaza za slučaj nužde., ni u bukvalnom ni u prenesenom značenju. Uglavnom ne želim da preuzmem veliku odgovornost, jer znam da ima neko sposobniji, pametniji, odgovorniji, bolji od mene. Nije da se smatram nekompetentnom da otvorim vrata (i što sam starija uviđam da ne postoji mnogo stvari koje su komplikovanije od toga zadatka), nego me obično koči ono šta ako. Šta ako se zbunim, šta ako mi bude muka, šta ako počnem paničariti, šta ako ne budem imala snage; šta ako pogriješim, šta ako ne ispadne kako treba, šta ako sav moj trud ne bude dovoljan?

I znate šta se uglavnom desi? Odgovornost preuzmu ljudi koji su mnogo manje pogodni za dati zadatak, ponekad čak i potpuno nesposobni. Na stranu što mislim da su neodgovorni (pa zaboga, kako možeš pristati da budeš odgovoran za živote 100 putnika aviona a nisi ni pogledao kako ćeš otvoriti ta vražija vrata?), nego što na kraju i moj život završi u njihovim rukama. A zašto? Zato što sam ja kukavica! U prenesenom značenju, ja bih rekla da je veoma veliki procenat problema našeg društva uzrokovan ovom pojavom (i psihologija je ovo odlično opisala, samo ne mogu da se sjetim imena sindroma, ako neko zna, molim neka javi :)).

Prije nekoliko mjeseci, prilikom jedne od sesija preslagivanja životnih prioriteta, odlučila sam da se promijenim. Ne da postanem neodgovorna i nesmotrena, ali da preuzimam više odgovornosti. Počevši od onoga čime sam u vlastitom životu nezadovoljna. Da sam out there, pa šta bude. To je proces - još uvijek zapinjem, često tapkam u mjestu, ponekad odem i par koraka nazad, ali nadam se da će, kad se jednom podvuče linija, biti evidentno da smo u makar malo boljoj poziciji nego ranije - i ja i društvo na koje pokušavam da utičem.

Danas kad sam ušla u avion na mome mjestu je sjedila neka djevojka. Stjuardesa me upitala da li bi mi smetalo da sjednem na mjesto pored izlaza u slučaju nužde. Odgovorila sam da radije ne bih (to mi se još uvijek činilo kao prevelika odgovornost). Čak sam natjerala djevojku da se premjesti negdje drugo. I sva sretna napokon sam se udobno zavalila na svoje sigurno mjesto, kad mi je ponovo prišla stjuardesa i objasnila da pošto je red pored izlaza u slučaju nužde ostao prazan, moja je odgovornost da u vanrednoj situaciji otvorim vrata i pobrinem se za ostale putnike. :) 

Ponekad je čovjek slijep na Znakove sve dok ga neki od njih ne mlatne posred čela. :) Sigurna sam, odlučimo li preuzeti odgovornost za otvaranje vrata za slučaj nužde, ostala vrata će se početi otvarati sama. 

Zašto nam treba još Vašara ideja

U sjeni socijalnog buđenja kroz demonstracije pred Parlamentom, prošle je sedmice u Sarajevu održan još jedan događaj, koji će dugoročno možda imati i više uticaja na promjene u društvu. Iza fanki imena Vaša(r) ideja krije se nešto veliko, note my words. :) A ovo je moj sažetak i utisci (na web stranici Udruženja Plus, koje je organizator, biće dostupni i video snimci, ako nekoga zanimaju).

1. 

Karmen Lončarek pričala je zašto radi besplatno. Odličan naslov, odličan nastup. Iako se lično bavim besplatnim radom otkad znam za sebe, kad bi me neko upitao zašto, imala sam kao odgovor samo neke duhovno-emotivne spike. Karmen je to objasnila na način koji je super sjeo mom inžinjerskom mozgu. Motivacija za dobrovoljni besplatni rad je, kaže ona, u slijedećem:

1. sloboda izbora
2. intrinsički zanimljivo (ako ne znate značenje ove riječi, proguglajte ga, ja sam ga naučila prije tačno 3 godine, evo utefteriću da napišem jedan post mahsuz o tome :))
3. osjećaj važnosti
4. oceanski osjećaj (osjećaj pripadanja)

Dobrovoljni besplatni rad je znak odraslosti. Definicija odrasle osobe je: osoba koja je u stanju brinuti o drugima a da na to nije prisiljena. Hvala Karmen što ste to tako divno sročili!

Karmen je spomenula također kako je čiko koji je prvi nacrtao mapu metro linija na način da nije vodio računa o udaljenostima stanica, nego je razmišljajući praktično izumio mape koje su čitljive i koje svi danas poznajemo (radi se inače o mapi londonske podzemne željeznice), 30 godina uvjeravao nadležne da prihvate takvu mapu. Za to nikada nije dobio finansijsku naknadu, no pouka je u nečemu sasvim drugom, barem iz mog ugla: besplatni dobrovoljni rad često podrazumijeva borbu sa vjetrenjačama, jer su njegovi plodovi obično ispred svoga vremena. Dakle, otprilike suck it up and don't give up.

Tema za dalje razmišljanje i istraživanje: kooperativna evolucija. Zanimljivo da sam i sama prošavši svoj put besplatnog dobrovoljnog rada došla upravo do razmišljanja o kooperaciji kao potencijalno najboljem načinu društvenog napretka (o čemu ćete također uskoro čitati više, jer kuha se jedan projekat na tu temu). Od Karmen čuh da već postoji čitav pokret u svijetu koji zagovara isto (i ne odnosi se samo na wikipediju :)). Mislim da će uskoro ići nova narudžba sa Amazona. :)

2. 

Valentina Mindoljević pričala je o važnosti društveno korisnog rada u obrazovanju. Ni ovo za mene nije nova tema, ali me iznenadilo (pozitivno, naravno) da neko u našoj državi primjenjuje pristup o kome je ona govorila. Počela je svoje izlaganje pitanjem: Nastavnici, kakvi ljudi treba da izađu iz srednje škole da biste vi rekli da ste uspjeli u svome poslu? Znate koji je njen odgovor? Dobri i saosjećajni ljudi. :) Ne naučeni, samouvjereni, znanjem potkovani, uspješni. Samo dobri i saosjećajni! U čemu, u kome je onda problem? Odgovor se sam nameće - u nastavnicima. U društvu! Vaša(r) ideja je pogodio u sridu!

Valentina je govorila o iskustvenom učenju kroz 4 faze:

1. iskustvo
2. refleksija
3. apstraktni koncept
4. aktivno eksperimentisanje

Ja sam, a šta bih drugo, to opet povezala sa inžinjerskim pristupom problemima (tj. izazovima :)), a koji se može primjeniti na sve što se u životu radi. Nema potrebe za štrebanjem, uči se radeći, zatim se razmišlja o tome šta se može bolje, na osnovu toga se napravi koncept za dalje, to se sprovede u djelo, i tako u spiralu (nije u krug, jer se ne ponavljaju iste stvari nego se napreduje :)). Za mene je to u isto vrijeme i Islam. Sve je povezano. :)

Oduševio me primjer koji je Valentina navela, kako učenici u školi u kojoj ona radi nemaju ekskurziju nego projektnu sedmicu, pa su tako 2012. godine učenici odabrali da odu u Srebrenicu i naprave kuću jednoj porodici (prikazali su nam i video o tome, ako neko ima link molim neka pošalje, video odlično pokazuje koliko je to iskustvo bilo korisno za učenike). Odmah sam se sjetila nedavnog članka koji je oduševo regiju, o maturantima koji su donirali novac u humanitarne svrhe umjesto da kupe skupu odjeću za maturu (guglanjem možete naći informacije o još sličnih inicijativa). 

Tema za dalje razmišljanje i istraživanje: experiential education i kako ga primjeniti u vlastitom životu, te kako proširiti takve projekte među mladima.

3. 

Nihad Čengić govorio je na temu Čiji je grad? Na momente nisam bila sigurna kuda izlaganje uopšte vodi, ni da li on to priča nama ili samome sebi, a onda sam shvatila da čovjek govori i o arhitekturi i filozofiji življenja, i o gradu, i o sebi i o nama svima. 

Arhitektura je za mene uvijek bila crtanje i geometrija, neka studentarija sa onim velikim tubama u kojima nose svoje čarolije na koje su oči potrošili crtajući ih noćima i neki čike arhitekti sa svojim projektantskim studijima. Gospodin Nihad mi je pokazao kako i arhitektura može biti poezija, kad je neko arhitekta s dušom.

A kad smo kod duše, ja sam gradove uvijek dijelila na obične i one sa dušom. Ni sada ne znam objasniti šta je za mene ta duša grada, ali čim dođem u neki grad prvi put, jednostavno znam da li je on ima ili nema. Nešto što sam čula u ovom izlaganju dovelo me bliže spoznaji o duši grada. Kaže gospodin Nihad: Grad su njegovi ljudi. A poznajemo ljude - oni su različiti, možda su zato i gradovi različiti. Dobro, svjesna sam bila toga i prije, no grad su ne samo ljudi koji u njemu žive sada, nego i oni koji su ga nastanjivali prije nas i ostavili svjedočanstva o tome. Eto to je, donekle, duša grada.

Navešću još dva citata, i ostaviti ih bez objašnjenja. Jer ćete ih razumjeti, ili nećete. Simple as that. :)

Rastuća je svijest da ekonomija ne može biti mjera svih stvari. Nije rastuća, ali jeste istina.

Značenje je nešto što je sakriveno, ono se ne vidi nego se otkriva. Boje, slike, mirisi, značenje. Tako i Sarajevo, ono ima svoje značenje. Ono je tu, samo se uspavalo. Ono se već sada mijenja ali mi to ne vidimo. Mi smo malo nezadovoljni, ali značenje je tu. Samo ga treba opet naći.

4. 

Dženana Hrustemović me dotukla. Na pozitivan način. Ono kad te preplavi oceanski osjećaj, svrhe, smisla, pripadanja i toga da ti neko potvrdi ono do čega si i sam došao lutajući po bespućima. Dobro, malo karikiram, ali žena je to fenomenalno objasnila.

Prvo, saznala sam da i ja spadam u Me generaciju. Khm. Ali hajde, makar sam još mlada znači. :D

Drugo, saznala sam da sam ja odgonetnula ono što se zove karijera 21. stoljeća ili proteanska karijera. Yay! A to vam ga dođe slijedeće:

1. osjećaj samoefikasnosti: Ja mogu i ja želim.
2. osjećaj unutarnje kontrole: Ja sam ta koja je odgovorna za ono što mi se dešava.
3. spremnost na prihvatanje rizika i izlazak iz zone ugodnosti: Nema razvoja unutar zone ugodnosti.

Bio je tamo i jedan slajd gdje su pobrojane sve razlike između tradicionalne i proteanske karijere, koji baš baš želim da okačim na zid da ga pokažem svakome ko me ubuduće upita zašto sam dala otkaz na dobro plaćenom radnom mjestu i zašto mijenjam karijeru u tridesetoj (i možda ću još koji put :)).

Ne ostadoh do kraja predavanja, ali za dalje istraživanje sam utefterila sam termin proteanska karijera.

I da, jedna simpatično prepričana epizoda s poukom, parafraziram: Pošto sam ja visoka žena, uvijek sam zavidjela ljudima koji dobiju mjesto pored izlaza iz aviona. I onda, jednom se dogodi da ja nekim čudom dobijem to mjesto, niko nije bio sretniji od mene. A onda mi je prišla stjuardesa i pitala me da li sam sigurna da želim da sjedim na tom mjestu, jer to znači da ukoliko se nešto dogodi, ja ću biti odgovorna da pomognem ostalim putnicima da sigurno izađu iz aviona. E tu sam se prepala. Nikad nisam pažljivije slušala ona dosadna uputstva koja stjuardese daju prije polijetanja, čak sam pročitala i ona na papiru. :D (Predlažem da ovaj dio obavezno pogledate čim bude dostupan video, parafraziranjem ga nisam ni blizu dočarala.) Što će reći da sve ima svoju cijenu, pa bi se svako od nas trebao zapitati da li je spreman platiti. A onda, i ako jeste, i ako nije, biti sretan. Eto tako ja to vidim. :)

**

Ko je pročitao do kraja, nek se prijavi za nagradu. :D Šalim se, nadam se naravno da vam je nagrada u inspiraciji koju ste eventualno dobili za nova promišljanja.

Profesionalna pauza

Profesionalna štaaa?* 

Professional sabbatical. Career break. Gap year. Ove engleske termine teško je prevesti iz prostog razloga što koncept koji oni opisuju ne postoji u našem društvu.

Career break je pauza u poslu, obično se odnosi na porodiljsko odsustvo, duže odsustvo radi bolovanja ili neku vrstu neplaćenog odsustva (recimo radi odsluženja vojnog roka ili završetka studija i sl.) i to nam je svima poznato, ali rijetko ko na našim prostorima koristi pravo neplaćenog odsustva sa posla onako, da pronađe sebe ili da putuje između faza.

Vjerujem da vas većina zna za običaj mladih ljudi na Zapadu da nakon studija uzmu godinu dana slobodno da putuju svijetom, istražuju, bave se nekim stvarima potpuno drugačijim od svoje (buduće) karijere ili pokušavaju da definišu šta žele od svog privatnog, ali i profesionalnog života. To je gap year, u doslovnom prijevodu šuplja godina.

No da li ste čuli za professional sabbatical? :)

Kaže wikipedia: professional sabbatical (latinski sabbaticus, grčki sabbatikos, hebrejski shabbat, doslovno "prekid") je odmor od posla, odnosno pauza, uobičajeno u trajanju između dva mjeseca i godinu dana.

Prvi put sam saznala za ovaj koncept kad sam kod jedne ultra-cool osobe na LinkedIn-u umjesto podataka o trenutnom zaposlenju pročitala upravo professional sabbatical. Nešto kasnije sam pročitala kako se ovakav koncept odmora preporučuje svako 7 godina (7 godina rada, jedna godina pauze) i čak jedan članak koji prognozira da će u budućnosti profesionalna pauza u ovom obliku potpuno zamijeniti penziju, obzirom da se životni vijek produžava, da će postojati veći broj starih nacija, ali i da ljudi ne žele da prestanu raditi nakon što ispune uslove za penzionisanje, a da s druge strane veliki broj ljudi sanja da u naponu snage ima vremena za aktivnosti izvan svog profesionalnog domena, da im je potreban odmor i oporavak od pregorenosti.

Ni kompanije (opet ove na Zapadu, naše u ovom kontekstu ne bih komentarisala :)) prilikom zapošljavanja, navodno, više ne gledaju negativno na profesionalnu pauzu. Naprotiv, ako je ona u CV-u navedena transparentno i kvalitetno pojašnjena, često se smatra prednošću. Google će vam ukazati na neke vrlo korisne savjete kako predstaviti profesionalnu pauzu budućim potencijalnim poslodavcima i poslovnim partnerima, tako da je ne pobrkaju sa rupom u stažu. 

Iz ličnog (dvomjesečnog and counting) iskustva mogu reći da profesionalna pauza uglavnom ima samo pozitivne strane. Najveći izazovi su mi bili oduprijeti se lijenosti nakon inicijalnog perioda oporavka kroz ljenčarenje, doživjeti istinsku slobodu u razmišljanjima i pokušaju definisanja budućnosti i organizovati se tako da postavim ciljeve i maksimalno iskoristim pauzu za ono za što sam je namijenila. Za sada mi dobro ide. :)

* Ovdje aludiram na vic koji je svojevremeno bio hit na Elektrotehničkom fakultetu: Pitali studenta prava šta je cyber sex, a on odgovorio "sex štaaaa?", pitali studenta ekonomije šta je cyber sex, a on odgovorio "sex štaaa?", pitali geeka šta je cyber sex, a on odgovorio "cyber štaaaa?" (U odbranu geekova kojima i sama pripadam voljela bih da se sjetim vica koji je odgovor na ovaj a govori nešto o tome kako se mi posljednji smijemo jer sad imamo veće plate. :))

Rocket science Evropskih fondova

FP7. HORIZON 2020. 

Ne, nije riječ o space shuttle-ovima, mada mi se doista čini da je u pitanju rocket science, barem ako je suditi po utiscima učesnika jučerašnje obuke pod nazivom Radionica za FP7: priprema prijedloga projekata.

Na poziv za učešće u radionici sam nabasala tražeći događaje od interesa za Startup Digest, a kako se između ostalog bavim istraživanjem potencijalnih fondova za vlastite ideje, te analizom pristupačnosti podataka o programima finansiranja običnom čovjeku, onom koji po mom mišljenju treba biti stub ekonomskog preokreta budućnosti naše države, odlučila sam da se prijavim i vidim kako to sve teoretski izgleda.

O čemu se radi?

FP7 odnosno 7th Framework Programme for Research and Technological Development je program Evropske Unije za finansiranje naučnih istraživanja i razvoja, koji se završava krajem 2013. godine. Horizon 2020 je njegov nasljednik. 

Ciljevi su veoma ambiciozni: odgovoriti na tekuću ekonomsku krizu i socijalne izazove inovacijama, privući strani i razviti lokalni venture capital (unutar EU) te poboljšati globalnu poziciju EU na poljima istraživanja i tehnologije. Fokus će biti na inovativnosti, transparentnosti i efikasnosti, a kao ključni aspekti identificirani su: izvrsna nauka (excellent science), industrijsko liderstvo (competitive industries) i socijalni izazovi (better society).

Predavači su naveli da je broj aplikacija za finansiranje istraživačkih projekata iz Bosne i Hercegovine do sada je bio vrlo mali. Iako se to pitanje nije direktno postavilo tokom obuke, učesnici su pokrenuli žustru diskusiju upravo na temu razloga i uzroka ove pojave, a oni ih vide u neprilagođenosti zakonodavstva, nefleksibilnosti institucija, nespremnost na/za međunarodnu/međusektorsku saradnju, nerazvijena svijest privatnog sektora po pitanju prednosti inovacija i podrške istraživanjima, ali također i netransparentnosti i prevelikoj birokratizovanosti samih programa.

NCP FP BiH (National Contact Point for EU Framework Programmes in B&H) i MCP BiH (Ministarstvo civilnih poslova BiH), te tzv. fokalne tačke, uglavnom na Univerzitetima, su lokalni punktovi za pomoć. Njihovi glavni zadaci su: informisanje i podizanje svijesti o FP7 i HORIZON 2020, savjetovanje i pomoć, obuke, te usmjeravanje i povratne informacije. Ciljne grupe uključuju industrijska i mala i srednja preduzeća, univerzitete, samostalne istraživačke organizacije, ostale organizacije (npr. gradovi, regionalne vlasti, bolnice, udruženja).

Sve ove, te još mnoštvo drugih korisnih informacija moguće je naći na internetu, vjerujem da će vas na njih uputiti i gore navedeni kontakti, a moj mali doprinos je inicijalna lista linkova sa resursima.

http://ec.europa.eu/research/fp7/understanding/fp7inbrief/home_en.html (FP7)
http://ec.europa.eu/research/horizon2020 (HORIZON 2020)
http://ec.europa.eu/euraxess (EURAXESS, Researchers in Motion)
http://ec.europa.eu/research/era/era-chairs_en.html (ERA Chairs)
http://cordis.europa.eu (Community Research and Development Information Service)
http://wbc-inco.net (Coordination of Research Policies with the Western Balkan Countries)
http://www.ncp.ba (NCP BiH)
http://www.mcp.gov.ba (Ministarstvo civilnih poslova BiH)

Startup Digest Bosnia & Herzegovina

Velika količina slobodnog vremena kojom raspolažem otkako sam na profesionalnom odmoru daje mi prostora za zanimljive aktivnosti. Recimo, prije nego što stupim na scenu sa svojim idejama, želim da naučim što više o drugima koji se bave sličnim stvarima pa sam se ozbiljno udubila u istraživanje poduzetničkog ekosistema Bosne i Hercegovine.

Znate šta sam otkrila? Bosna i Hercegovina obiluje poduzetničkim dešavanjima!

Ako ste i znali da recimo u Banja Luci postoji moderan Inovacijski centar, da li ste znali da slični centri postoje također u Tuzli i Mostaru? Da još desetine poslovnih inkubatora postoji u svim većim i nekim manjim gradovima u Bosni i Hercegovini? Da u Federaciji postoje regionalne razvojne agencije u Sarajevu, Bihaću, Zenici, Tuzli, Mostaru? Da skoro svako mjesto ima svoju lokalnu agenciju za razvoj srednjih i malih preduzeća? I da svi oni imaju zadatak da pomognu razvoj poduzetništva sa ciljem jačanja ekonomije, te da osim što se tim izazovom bave na višem nivou - svi oni služe kao centralne / pokretačke tačke za poduzetničke ideje?

Da osim njih postoji nebrojeno mnogo nevladinih organizacija koje nude poduzetničke podsticaje, organizuju kurseve, radionice i seminare, od kojih su mnogi besplatni? Da postoje specijalizirane edukacije o pisanju prijedloga projekata za finansiranje iz Evropskih i inih fondova? Da se organizuju redovni neformalni meetupi na kojima možete upoznati druge mlade poduzetnike i naučiti više o njihovim idejama?

Ja nisam.

Kad sam sve to počela otkrivati osjećala sam se kao Alisa u zemlji čuda. Prvo sam mislila da mora da je moja neinformisanost rezultat činjenice da sam se kretala u dosta uskom krugu IT profesionalaca, a sa prijateljima i poznanicima koji su izvan tog kruga obično nisam razgovarala o poduzetništvu, idejama, startupima. No kako se sada više bavim i profesionalnim networkingom (čitaj: kahvenisanjem sa ciljem razmjene ideja; opet mi fali naša riječ!), došla sam do zaključka da nisam jedina kojoj nedostaju informacije o dešavanjima. Štaviše, veoma veliki broj ljudi ostane jednako zatečen mojim otkrićima.

Čitala sam baš neki dan prijevod jednog TED govora. Kaže, parafraziram, da je vlasti (u našem slučaju i nevladinim organizacijama i ostalim popularno korištenom terminologijom rečeno stakeholderima) važno da mi, obični građani, dobijemo informaciju, plasirali bi je na kvalitetan način. Čast izuzecima. Neću se ovdje baviti demagogijama ni ulaziti u priču o razlozima, jer i svi mi snosimo dio krivice za sveopštu apatiju ovog društva. Umjesto toga, hajde da se radije pozabavimo odgovorima na ovaj izazov.

Moj prvi odgovor je Startup Digest Bosnia & Herzegovina, čija sam zvanična urednica od tekućeg mjeseca.

Startup Digest je newsletter sa informacijama o dešavanjima unutar lokalnih startup zajednica. Lokaliziran je na državu ili grad, šalje se sedmično ili mjesečno (ovisno od obima aktivnosti) i besplatan je. Služi kao centralno mjesto za informacije o startupima, zbivanjima od interesa za poduzetnike, eventima koji mogu biti od koristi svima onima koji imaju genijalnu poduzetničku ideju i razmišljaju da se ozbiljnije njome pozabave. Cilj Startup Digesta je da informacije od koristi na jednostavan način, pravovremeno iskomunicira pretplatnicima.

Startup Digest Bosnia & Herzegovina za sada se šalje jednom mjesečno, no ažuran kalendar je uvijek dostupan na http://startupdigest.com/bosnia-herzegovina/. Bujrum! I naravno, kao i uvijek, očekujem da se uključite, proširite vijesti, doprinosite, budete aktivni članovi zajednice. ;)

Žene i kreativni rad u BiH

Još prije par godina u Sarajevu skoro da nije postojalo mjesto gdje se može naučiti neki kreativni hobi. Nije bilo časova heklanja, radionica grnčarstva, slikanja na svili, izrade nakita. Nije bilo ni Bog zna kakvog izbora ručnih radova za kupiti. O bazarima i okupljanjima kreativaca da i ne govorim.

Posljednjih godina, na moju veliku radost, stvari se mijenjaju. Skoro svake sedmice otkrijem po jednu novu virtuelnu prodavnicu ručno rađenih predmeta. Postoji nekoliko asocijacija, udruženja i neformalnih grupacija koje okupljaju umjetnike i kreativce. Svakog mjeseca organizuje se bar jedan izložbeno-prodajni događaj. Facebook grupe obiluju idejama, komentarima, video snimcima, fotografijama. Nedavno je otvoreno i nekoliko prodavnica u kojima se tokom cijele radne sedmice mogu kupiti kreativni ručni radovi. Moglo bi se reći da je kreativnost u procvatu. Na putu ka zlatnom dobu čini mi se.

Kreativci su veoma darežljivi, svjedočila sam da su mnogo puta poklonili svoje radove u humanitarne svrhe - malo je danas branši u kojima ljudi poklanjaju svoje proizvode, znanje, vještine i vrijeme besplatno za dobrobit drugoga. I kada razgovaram sa nekima od njih, obično su voljni da podijele iskustva, savjete, ideje. Priznat ćete da je to još veća rijetkost - umjesto da me smatraju konkurencijom, oni uvijek jedva dočekaju da zajedno idejificiramo.

Ipak, postoji tu nekoliko izazova koje sam ja kao polu-aktivni posmatrač uočila. 

Prvo, radovi se slabo prodaju. Cijena proizvoda je najveće ograničenje koje navode potencijalni kupci, no kreativci se dovijaju na razne načine - prave jeftinije i manje stvari, daju popuste, organizuju nagradne igre. Moglo bi se reći da se na kraju ipak može pronaći ponešto za svačiji džep. Uprkos tome, teško je zaraditi od kreativnog rada. Ljudi se time očito bave prvenstveno iz ljubavi. Svijest društva o vrijednosti ručno rađenih proizvoda je nešto čime bi se trebalo pozabaviti - šteta je da se stvari napravljene s ljubavlju i trudom tako malo cijene. No, da ne budem potpuno negativna, reći ću da napretka ima, samo je jako spor.

Drugo, materijal je teško nabaviti. Prodavači su raštrkani, cijene su visoke, izbor je slab. Ne postoji ultimativni dobavljač materijala i alata za kreativni rad. Dobro, potrebe svakog umjetnika su specifične i dosta različite, ali ja sam mišljenja da tu postoji čitavo jedno neistraženo tržište koje vapi za analizom. Vjerujem da nema kreativca koji ne bi volio imati specijaliziranu prodavnicu u kojoj bi mogao naći sve što mu treba po povoljnim cijenama, naručiti ne tako popularne stvari makar i po skupljoj cijeni, ali da ne mora da se dovija kako da ih nabavi iz inostranstva. A sigurno i da potroši pare neplanski jer je ugledao neku inspirativnu điđu za koju nije ni znao da postoji.

Treće, dosta veliki broj kreativaca nema smisla za biznis. Prave odlične stvari, ali ne znaju kako da ih prezentuju na pravi način, nemaju načina da dođu do svojih potencijalnih kupaca, neki čak nisu ni svjesni potencijala koji imaju. Dosta onih koji su i uspjeli da pokrenu uspješan posao, ima problema sa širenjem posla na druge gradove ili sa pokrivanjem većeg broja kupaca. Postoje neki edukacijski sadržaji koji im donekle mogu pomoći, ali uglavnom nisu dovoljno konkretni, dostupni niti fokusirani na specifične potrebe kreativaca.

Četvrto, polje rada grupa, formalnih i neformalnih, sa kojima sam ja upoznata, dosta je usko, uglavnom se odnosi na organizovanje izložbi i promociju proizvoda ili same grupe. Mislim da ne postoji nijedna globalna grupacija na nivou BiH, koja okuplja kreativce i bavi se svim gore navedenim izazovima na jedan sveobuhvatan način, koji bi istovremeno bio prilagođen i individualnim potrebama.

Odavno razmišljam da provjerim ove pretpostavke i zađem dublje u problematiku, odnosno izazovatiku. Tako je nastala jedna anketa, namijenjena ženama koje se bave ili se žele baviti kreativnim radom. Ako ste jedna od njih, molim vas da je popunite. I / ili je proslijedite drugima. I naravno, svaki konstruktivan feedback je dobrodošao.

Link na anketu: http://bit.ly/XVwuNl

Sarajevo Startup Incubator

Sjećate li se kako je teško naći prvi posao? Da bi dobio posao moraš imati iskustvo, a da bi stekao iskustvo, moraš naći posao. Slično je sa startupima - da bi napravio dobar startup moraš poznavati ljude iz biznisa koji ti mogu pomoći, a da bi ih upoznao, moraš imati firmu iza sebe. Dobro, možda malo karikiram, ali realno - za nekoga ko ima super ideju i želi pokrenuti startup, ali radi to prvi put, sigurno da je bolje da ima mentore, savjetnike i ponekog anđela. :)

Čačkam nešto po netu o startupima i naletih na TStartup - slovenački startup inkubator. Telekom Slovenije napravio je genijalnu stvar: okupio je mentore da za 4 mjeseca postave na noge mlade startup timove. Takmičit će se za nagradu od 30.000 EUR, a osim toga, svi će imati priliku da se predstave lokalnim investitorima. Nije da Telekom Slovenije nema svoje interese tu, ali ja na to gledam kao na win-win-win projekat.

Ima takvih po svijetu mnogo. I po regionu. Ali eto ovaj me nagnao da napišem post.

Ako proguglate o poslovnim inkubatorima u BiH, mogli biste se iznenaditi. Ja sam prvo mislila da postoji samo jedan, onaj SERDA-in za koji sam čula još prije 5 godina. A onda počnu iskakati iz paštete, postoji čak i neka Mreža poslovnih inkubatora u BiH. Zapita se čovjek zašto onda nemamo više poduzetnika? Zašto se ti poslovni inkubatori ne promovišu tako da svi koji požele otvoriti vlastitu firmu automatski ne idu prvo kod njih umjesto da se sami bore? No to je neka druga tema.

Jedini poslovni inkubator koji po mom mišljenju odskače i čini se da ide u korak s vremenom je Inovation Centre Banja Luka. Šuška se da se nešto pravi i u Sarajevu, željno očekujem da vidim kako će to biti koncipirano. 

Kad su u pitanju startupi, pozitivna stvar je da je početni trošak da bi se potvrdio MVP skoro pa minimalan. Onda, zašto ne napraviti startup inkubator / akcelerator / inovacijski centar / možda čak i tehnološki park kod nas? Startup Weekend Sarajevo je pokazao da postoji interesna grupa, kvalitetne ideje, stručnjaci različitih profila koji su voljni biti mentori, pa čak i poneki investitor. U svakom slučaju sve ono što bi se moglo nazvati startup scenom. 

Ono što bih ja voljela vidjeti što prije su neka mjesečna okupljanja za razmjenu znanja, iskustava i ideja, a ko zna kuda bi nas to dalje moglo odvesti. Generalno mislim da nam kao društvu fali malo više saradnje, otvorenosti i međusobne komunikacije, jedna zajednička vizija i cilj do kojeg je moguće doći samo ako se udružimo i prerastemo svoje male lične interese.

Imam jednu ideju

Imam jednu ideju. Zapravo tri. Zapravo jednu.

***

Wow, bilo je super biti dio Startup Weekend-a! Šteta što ovakvih događaja nema više. A zašto ovakvih događaja nema više? 

Vjerovatno je uvriježeno mišljenje da nema dovoljno zainteresovanih. Pa dobro, startup scena u BiH se tek rađa na neki način. Ovo je dobar početak.

Ali postoje druge vrste biznisa koje su mnogo razvijenije kod nas, zašto nema ovakvih događaja u tim sferama? Da li bi bilo teško organizovati jedan interaktivan i toliko konkretan seminar za neki drugi tip poduzetništva? A zašto bi to bilo teško?

Dobro, realno, pokrenuti firmu koja nije startup i nema veze sa softverom ipak se ne može za jedan vikend. Ali možda bi moglo za par mjeseci?

Hm, zanimljivo, samo onda bi se forma morala razlikovati od ovih nabrijanih IT varijanti. Kako bi bilo napraviti školu koja bi se sastojala iz predavanja i mentorskih sesija jednom sedmično po par sati, sa domaćim zadacima?

Za koga? Nekoga ko bi volio da otvori firmu a ne zna kako. Nekoga ko ima ideju, konkretnu i opipljivu. I nazire viziju, samo mu treba malo pomoći u njenom uobličavanju. Nekoga ko može za nekoliko mjeseci to pretvoriti u pravu firmu. Mali poduzetnici?

Ko bi držao predavanja i vodio radionice? Ko bi bili mentori? Ljudi koji se bave finansijama, računovodstvom, marketingom, brendiranjem, PR-om, pravnici koji mogu objasniti zakonske regulative. Uspješni mali poduzetnici koji bi podijelili svoja iskustva.

Šta bi bio rezultat? Konkretni, realni i čvrsti temelji za otvaranje firme. Uz bonus nagrade u uslugama koje bi partneri projekta ponudili za najbolje.

***

Na jednom skupu od nas nekih desetak započela je razmjena korisnih ideja. No jedna je osoba svaku od njih nasilno ugušila sistematskom demotivacijom.  

Ja mislim da bi trebalo. - To je nemoguće. 

Ja bih to ovako. - Ma ti si lud, niko to nikad nije uradio na taj način. 

A šta mislite da uradimo ovo? - Ne sanjaj, možda da si negdje vani, ali kod nas nema šanse.

Baš sam sita te hrnočne apatije i kuku-lele-jadni-mi stavova!

Kad god neko od nas skupi hrabrosti i zausti da progovori o nekom svom snu, nekoj želji, cilju koji se rađa, naznaci ideje koja bi donijela pozitivnu promjenu - obavezno se nađu dežurni demotivatori koji ubiju svaku volju u njemu. Zašto to radimo jedni drugima?

I mnogo bitnije pitanje - kako napokon zaustaviti taj začarani krug? 

Sve je moguće, samo moraš vjerovati u to.

Ko neće nađe izgovor, ko hoće nađe način.

Niko nije rekao da će biti lako, ali ja ti kažem da će vrijediti truda.

Iako istiniti, ovakvi citati očito nisu dovoljni. Vjerovatno nam je potrebno više pozitivnih primjera. Konkretnih i opipljivih. Da možemo udariti kontru.

Nije tačno, ja poznajem osobu koja je to uspjela.

Jesi li čitala onaj članak o čovjeku koji je imao sličan problem ali ga je riješio tako i tako?

Šta je to vani drugačije? Pa mi imamo sve, samo nam treba volje. Evo ti primjer.

***

Vidi koliko se nekih mini biznisa pojavilo na ovom fejsu. Ručni radovi. Kolači. Dizajnerske điđe. Kreativni kursevi. Specijalizirane trgovine. 

Ali vidi kako su ovdje loše fotografije - sa dobrom promocijom sigurno bi proizvodi izgledali mnogo privlačnije. Mislim da bi se mojoj prijateljici koja se upravo porodila baš dopala torta od pelena, šteta što je dostava iz Bihaća tako skupa. A ona mi žena nikad nije odgovorila na poruku u kojoj sam je pitala koliko koštaju kalupi u obliku srca i može li mi nabaviti roza boju za kolače, a baš sam to htjela kupiti na vrijeme za rođendan.

Pitam se zašto te žene, ako su već odlučile da se bave poduzetništvom, ne podignu to na jedan viši i bolji nivo? Možda ne mogu da se snađu? Ne znaju kako? Možda su probale s tim poslom eto reda radi, a u suštini ne vjeruju u sebe i ono što rade?

***

Imam jednu ideju koja polako prerasta u viziju. Još uvijek mutnu doduše, ali razbistrava se. 

Imam jedan cilj. Veliki. I mnogo malih, a velikih. Nemam pojma kako ću do njih. Ali ću pokušati.

Napravila sam prvi korak. Nazirem drugi. Treći me straši. O četvrtom ne smijem ni da razmišljam. Ali koračam.

Šta je meni sve ovo trebalo? :)

Sigurnost djece na internetu

Prošle subote sam po drugi put kao predavač učestvovala na seminaru pod nazivom Sigurnost djece na internetu u Nahli. Veoma me razočarao slab odziv roditelja, ali me zato jako pozitivno iznenadio interes nastavnog kadra, te studenata i srednjoškolaca. 

Pored odličnih ocjena u evaluacijama koje mi daju nadu da su polaznici naučili nešto korisno, uspostavljanja kontakata i nekoliko opcija saradnje na sličnim seminarima, među veće uspjehe ubrajam činjenicu da smo uspjeli da podstaknemo ljude na dijalog, što je obično najveći izazov kad su ovakvi seminari u pitanju. To je otkrilo goruća pitanja.

Zašto su roditelji danas nezainteresovani za informatički odgoj djece? Prije svega, vjerovatno jer veliki broj njih nije svjestan problema koji nastaju neadekvatnim korištenjem tehnologija ili se jednostavno boje da tim tehnologijama nisu dorasli. Gospođa Mirsada Hadžić, koja je obradila psihološki aspekat teme, istakla je jednu vrlo zanimljivu pojavu: danas se po prvi put u historiji čovječanstva dešava da su djeca u nečemu pametnija od roditelja, da su ih prerasli umjesto da od njih uče.

Kako motivisati roditelje da uče a zatim i podučavaju svoju djecu pravilnom korištenju računara i interneta? Teško. :D Ali zajednički zaključak je da ključnu ulogu u tome mogu i moraju odigrati škole. Stoga je odlično što postoji tolika zainteresovanost nastavnika i samih učenika za ovu temu.

Ko se sistemski trudi na ovom planu? Neke organizacije su imale kratkoročne projekte slične ovom Nahlinom seminaru. Postoji web sajt koji je također finansiran kroz NVO sektor, ali ne znam koliko je on koristan jer se radi o statičkoj stranici. Država? Još ništa konkretno. Navodno da postoji odsjek policije koji se bavi kriminalom na internetu, sa akcentom vjerovatno na dječiju pornografiju i pedofiliju. Bilo bi zanimljivo to malo više istražiti.

No nije se sve zadržalo na priči o sigurnosti. Razmišljali smo i mnogo šire.

Neke od ideja / sugestija koje su došle od polaznika ili nas predavačica svakako bi vrijedilo više razraditi:

• računar u funkciji djece sa posebnim potrebama
• afirmativno korištenje interneta (primjeri, projekti, radionice)
• djeca u virtuelnom okruženju - analiza stanja u vrtićima i školama

Završit ću sa dvije misli o odgoju i razvoju djece koje bi nam konstantno trebale biti na umu kada se bavimo temom interakcije djece i informacijskih tehnologija bilo koje vrste.

Ovisnost se sprječava umjerenošću, a umjerenost se vježba prekidanjem aktivnosti. Ovo se konkretno odnosilo na sve rašireniji problem ovisnosti o internetu, no može se primjeniti na štošta.  

Struktuiranje vremena se treba učiti već u predškolskom uzrastu. Samo tako ćemo imati društvo pojedinaca koji u odrasloj dobi znaju da organizuju svoj život i koji su sposobni da preuzmu odgovornost. 

B&H Design Week

Hmm, mislila sam da će ovo biti lakše. :D Teško je pisati ozbiljan blog. :D A zapravo, zašto mora biti baš toliko ozbiljan. Idemo se igrati, pa ćemo skupa naučiti u kojem smjeru i na koji način želimo idejificirati. :)

Jučer sam na Diplomatskom bazaru otkrila Designgoods. Brend me oduševio: kvalitetni proizvodi, koje su dizajnirali umjetnici sa Akademije, koje izrađuju ljudi sa fizičkim oštećenjima, od materijala koji osim što su oku ugodni imaju i vrlo praktična svojstva; upakovani su u šarmantne priče o Muji i Fati, bureku i tufahiji, endemskim životinjama. To je ljudi moji social design u svom najčistijem obliku. I to kod nas!

Odmah sam to povezala sa sjećanjima na Dutch Design Week i sve što sam tamo vidjela prije par mjeseci. Mislim da će vam biti vrlo interesantan tok misli koji je potekao poslije toga.

Da li ovi ljudi učestvuju na ineternacionalnim izložbama kao što je Dutch Design Week? Stranci bi to sigurno cijenili.

Zašto opet stranci? Mora li sve naše prvo cijeniti stranac pa tek onda mi sami? Koliko li je još ljudi kao ja, koji bi prepoznali vrijednost ovakvih stvari? Nadam se poprilično. Na kraju krajeva, ako će i biti stranci, zašto da mi idemo kod njih? Zar nije bolje da ih dovedemo kod nas?

Koliko li još ima ovakvih brendova u Bosni i Hercegovini, a da ja ne znam za njih? Jeste da sam se tek nedavno zainteresovala za socijalni dizajn i dizajn uopšte, ali već sam ih otkrila nekoliko!

Zašto ne postoji B&H Design Week? Koliko je teško organizovati tako nešto? Da li bih ja to mogla? :D

Koja li je priča one industrijske zgrade sa simpatičnim krovovima koju sam upravo vidjela prvi put prolazeći pješke pored Klasovog silosa? Ona bi bila savršena za tako nešto, kad bi se malo obojila. Još uvijek ima Vaso Miskin hala koje su nedovoljno iskorištene. Ili cijeli onaj kompleks u Hrasnici, sad nikako ne mogu da se sjetim kako se zove. Zašto bi Philips-ove hale u Eindhovenu bile išta zanimljivije od onih naših nekadašnjih giganata? Ok, Philips i danas postoji, ali hala je hala, a i naše hale imaju historijsku vrijednost. 

Upoznala sam super curu koja je organizovala Sarajevo Startup Weekend, svakako smo dogovorile jednu brainstorming kafu, možda joj se svidi ideja?

Ovdje ću stati. Zasad.

Pridružite se kad god poželite. Nisam ovo zamislila kao monolog. :)

Idejifikacija, šta li je to?

Znate kako se te super, velike stvari obično dogode slučajno? Odjednom se desi neki klik u glavi i nastane nešto novo, zanimljivo, inspirativno, fenomenalno! Upravo tako nastala je Idejifikacija. :)

Ja se zovem Jasmina Sabrihafizović i software development je zanimanje kojim trenutno zarađujem za život, no uz to se bavim mnogim drugim zanimacijama, kao što su: fotografija, različiti arty & crafty hobiji, volonterski rad, predavanja (trenutno uglavnom iz ovih informatičkih oblasti), travel writing. Moj posao iz snova zove se social entrepreneurship (još uvijek nisam našla dostojan prijevod tog termina).

Uživam u promjenama, kroz njih rastem. Zato nemam stalni hobi, svaki projekat koji je suviše jednoličan mi brzo dosadi, moje misli uvijek lete na nešto novo, uvijek imam hrpu ideja za nove stvari kojima bih rado posvetila svoje vrijeme i onih za koje bih voljela da ih neko drugi realizuje. 

Dugo sam smatrala ovo isključivo svojom manom, jer sa takvom osobinom vrlo je teško nešto privesti kraju, a ono istinsko strpljenje koje dolazi sa iskustvom - mene kao da je zaobišlo pa se još uvijek koprcam da ga naučim. 

 

Međutim, polako sam počela da zapažam nešto neobično: ja veoma dobro inspirišem i motivišem ljude oko sebe - na male, svakodnevne stvari ali i velike životne promjene. Uvijek imam neku drugu perspektivu. Izazivam ih da budu ono najbolje. Ne prihvatam ograničenja koja navode kao izgovore. Volim da ih izvrnem iz cipela i pokažem im svijet na jedan drugačiji način. I vidim koliko im tim malim idejama mijenjam živote. I koliko često se potvrđuje da sam zaista dobra u tome. Ako ne vjerujete, pitajte one koji me poznaju. :)

Napominjem da je taj proces skoro uvijek dvosmjeran: svi ti ljudi, svjesno ili nesvjesno, u jednakoj mjeri inspirišu mene. To je kao ljubav, kao sreća, kao sve one lijepe, dobre i pozitivne stvari: što se više dijele, više rastu.

A onda sam se jednog jutra probudila sa mislima koje su sve to ispalile na jedan veći nivo. Šta ako taj moj dar, ta moja sposobnost motivisanja ljudi i namišljanja ideja, ta - idejifikacija - ima neki viši smisao? Zašto ne bih napravila mjesto na kojem ću to podijeliti sa većom grupom ljudi, gdje možemo zajedno idejificirati?

I bum, nastala je idejifikacija! 

Znam, znam, ta riječ ne postoji. Pa šta? Ja sedmično izmislim bar dvije potpuno nove riječi. I neću vam dati njenu definiciju, pokazat ću vam je primjerima. Nadam se da ćete mi se pridružiti.

Dobrodošli!